Naslov originala: The Last Emperor
Redatelj: Bernardo Bertolucci
Producent: Jeremy Thomas
Scenarist: Mark Peploe, Bernardo Bertolucci
Glavne uloge: John Lone, Joan Chen, Peter O’Toole, Ruocheng Ying, Victor Wong, Dennis Dun, Ryuichi Sakamoto, Maggie Han, Ric Young, Vivian Wu, Chen Kaige
Glazba: Ryuichi Sakamoto, David Byrne, Cong Su
Distributer: Columbia Pictures
Godina izdanja: 1987.
Trajanje: 160 min. (kino-verzija), 218 min./224 min. (redateljeva verzija)
Jezik: engleski, mandarinski, japanski
Posljednji kineski car (eng. The Last Emperor) je biografski spektakl Bernarda Bertoluccija iz 1987. o Pu Yiu, posljednjem caru Kine. Pu Yi je prikazan kao marioneta misterioznih i snažnih sila, bilo kao car bilo kao ratni zločinac.
U glavnoj ulozi nastupio je John Lone kao Pu Yi, s Joan Chen, Peterom O’Tooleom, Ruochengom Yingom, Victorom Wongom, Dennisom Dunom, Ryuichijem Sakamotom, Maggie Han, Ricom Youngom, Vivian Wu i Chen Kaige. Bio je to prvi dugometražni film kojem je kineska vlada dopustila snimanje u Zabranjenom gradu.
Film počinje u 1950. s Pu Yijem koji ulazi u netom proglašenu Narodnu Republiku Kinu kao zatvorenik i ratni zločinac, nakon što ga je Crvena armija zarobila kad je Sovjetski Savez ušao u Rat na Pacifiku 1945. i stavio ga pod sovjetsku zaštitu pet godina. Pu Yi pokuša izvršiti samoubojstvo, ali samo pada u nesvijest, a u flashbacku Pu Yi u snu proživljava svoj prvi ulazak, sa svojom medicinskom sestrom, u Zabranjeni grad.
Sljedeći dio filma je serija kronoloških flashbackova u Pu Yijev rani život (njegov strogi odgoj, neobjašnjivi događaji uključujući djetinjasti izazov njegovog brata da zauzme njegov položaj, njegov dogovoreni brak i tako dalje), a nakon toga se sve vraća na njegov zatvorski život. U zarobljeničkom logoru Pu Yiju pokazuju novinske isječke o japanskim ratnim zločinima u Mandžuriji i poraz Japana, a on shvaća vlastitu odgovornost u izazivanju japanske krvoločnosti.
Pu Yi (Wu Tao) i Reginald Johnston (Peter O’Toole)
Završni dio filma završava sredinom šezdesetih tijekom Maove vladavine i početkom Kulturne revolucije. Pu Yi je postao vrtlar koji živi kao proleter. Na putu kući, nalijeće na Maovu paradu s djecom koja zborno sviraju pentatonsku glazbu na harmonikama, dok plesači plešu protiv feudalizma. Njegov zapovjednik u zarobljeničkom logoru je jedan od “budala” kažnjenih kao ograničeni revolucionar u paradi. U ironičnoj sceni, posljednji car se tuži Crvenim čuvarima zbog ponižavanja upravitelja.
Pu Yi tada posjećuje Zabranjeni grad kao obični turist i susreće samouvjerenog malog dječaka koji nosi pionirsku crvenu maramu koji predstavlja budućnost. Međutim, Pu Yi zaneseno dokazuje dječaku kako je on uistinu Sin raja; dok sjeda na tron, pronalazi cvrčka kojeg je zadržao za ljubimca kao dječak i daje ga dječaku – čudesno, cvrčak je još živ, nakon 60 godina. Dječak se okreće kako bi zahvalio Pu Yiju, ali ugleda da je car nestao.
Film u nastavku prikazuje moderniju Kinu koja se otvorila Zapadu, gdje na izletu vodičev zvučnik (ironično svirajući melodiju “Yankee Doodle”) poziva američke turiste da se okupe ispred trona. Vodič u nekoliko rečenica prepričava Pu Yijev život i otkriva nam datum njegove smrti.
| 1986. Vod smrti | 1988. Kišni čovjek |